Nedjelja posvećena stvaraocima baštine Moja priča o najstarijoj školi u Crnoj Gori Petak je. Posljednji čas. Iz susjedne klupe značajno mi se osmjehuje Vidak. Isplanirali smo svakakve dogodovštine za ovaj vikend, koji će konačno, kako kažu meteorolozi, biti sunčan. Ipak, moju sreću da neću imati domaći, pokvarila je nastavnica Crnogorskog jezika i književnosti. Dobio sam zadatak da napišem sastav o školi u Morinju. Koliko god to poražavajuće zvučalo za moje planove za vikend sa Vidakom, ovu obavezu sam prihvatio sa radošću jer sam bio đak ove škole. Zadatak mi nije težak. Ne samo zato što volim svoje malo ribarsko mjesto u srcu Boke, već i zato što mnogo toga znam i imam da ispričam o mojoj školi. Morinjska škola je, s ponosom to uvjek podvlačim, najstarija škola u Crnoj Gori. Otvorena je 5. decembra 1803. godine i to u privatnoj kući mještanina Pavla Tripova Matkovića i njegove supruge Andrijane, rođene Vojvodić. Do 1871. izdržavali su je mještani , a učitelji su bili svještenici. Otvaranjem škole počinje školovanje Bokelja na maternjem jeziku. Do tada su na ovim prostorima postojale samo škole na italijanskom i latinskom jeziku pri benediktanskom i franjevačkom samostanu. Pisalo se guščijim perima koja su bila jako skupa, i jeftinijim, kokošijim koja nisu bila dobrog kvaliteta. Mastilo za pisanje su učenici sami morali da prave od šumskih bobica, crnih murvi i ugljene prašine. Teško i skupo je bilo nabaviti ovakvu opremu za pisanje , pa su više pažnje i vremena posvećivali čitanju. A opet, nama danas teško je shvatljivo da su i školske knjige u to doba bile prava rijetkost, pa su isti udžbenik decenijama koristile generacije i generacije. Mogu samo da zamislim kako je bilo zanimljivo pohađati nastavu bez mnogo udžbenika i svezaka, praviti sopstveno mastilo, juriti kokoške po dvorištu radi pera za pisanje, čuvati preskupo guščije pero kao oči u glavi... Kasnije je škola bila preseljena u kuću Krila Milinovića, velikog dobrotvora i rodoljuba, koji ju je testamentom ostavio parohijskoj crkvi Svetog Jovana u Morinju, i u toj kamenoj kući se i danas nalazi. Do 1903. godine škola je bila jednorazredna, a početkom XX vijeka uvodi se i drugi razred i škola ne služi samo za opismenjavanje djece već ih priprema i za dalje školovanje u većim mjestima. Prvi učitelj koji je počeo da radi u novootvorenoj školi bio je kaluđer Nikola Milinović, a za njim su tu dužnost uglavnom obavljala svještena lica iz Morinja sve do 1848. godine kada na mjesto učitelja dolazi prvi ''stranac'' . Bio je to učitelj Nikola Berberović, zatim Simo Lukašević, Jovan Novaković, Špiro Vujinović, Jovan Kovačević, Savo Bijelić, Jovan Mikijelj...Prva učiteljica bila je Zorka Tomanović koja je radila 1896. godine. Stariji ljudi su mi pričali da su nekadašnji učitelji bili veoma strogi i i da su imali pravo da tuku učenike ako bi bili nemirni. U današnje vrijeme takav vid kažnjavanja zaista zvuči zastrašujuće. Dok sam ja bio đak morinjske škole, imao sam puno učitelja , ali mi je omiljeni bio učitelj prvog razreda Radovan Ribar , koji bi nam, za razliku od ovih strogih učitelja koji me ozbiljno i i natmureno posmatraju sa slika dok ih proučavam, dozvoljavao da se igramo u dvorištu škole kad god to hoćemo. Danas škola u Morinju radi kao područna jedinica Osnovne škole ''Veljko Drobnjaković'' iz Risna. Škola ima 5 razreda i pohađa je 7 učenika. Najljepši dio mog djetinjstva desio se u ovoj zgradi i veoma sam ponosan što sam bio učenik ove škole upravo zbog divnih uspomena, dobrih drugova, veličanstvenog ambijenta i poštovanja vrijednih nastavnika. A sad , Vidače, spremi se da te pobijedim u fudbalu! Luka Ćatović, VII razred