KULTURNO NASLJEĐE U PRIČAMA MOJE BAKE Tiha i svijetla soba u kojoj učim, danas je ispunjena nekom magičnom energijom i ljubavlju. Ne znam da li je ovu magiju prouzrokovalo moje uzbuđenje ili bakin pažljiv pogled koji me prati dok ispisujem prve stranice svoje priče. Navika mi je da sve što zapišem naglas pročitam. Zato se vraćam prvoj rečenici: "Nematerijalna kulturna baština je dio svjetske baštine i čine je : usmena tradicija, društveni običaji, junaci, festivali, legende, jezik... " " O čemu pišeš, oko babino?" " O kulturnoj baštini, ali nijesam sigurna poznajem li je ja dovoljno". "A šta je to što iz nje najbolje znaš? Piši o onome što poznaješ i onako kako osjećaš" . To je to! Pa ja znam sve njene priče. Znam da je Durmitor "soa nebeska" nad kojim grme gromovi i zavijaju vjetrovi, a on vazda ostaje uspravan i gleda u oči i Suncu i Mjesecu. Legenda kaže da su mu vrhovi služili kao soe za podupiranje svoda nebeskog. Na ovim prostorima su živjeli i umirali Rimljani, Grci, Kriči. Ođe je kralj Nikola svraćao i konačio, pa na Crnom jezeru još postoji Kraljeva stolica. Tu je i drug Tito donosio istorijske odluke i štitio se od " štuka" s neba pod okapinom koja se sad zove Titova pećina. Vod Prvog bataljona Prve proleterske brigade je ostavio grobove mladosti kao spomen bratstva i jedinstva sa Srbima, Dalmatincima i Krajišnicima. Sve mi je to baka otkad znam za sebe govorila. Kroz nju sam kulturnu baštinu upoznala još onda kada joj smisao nisam mogla dokučiti. Kroz babine riječi otvarao mi se čarobni svijet legendi i predanja koja i dan-danas svjedoče o traganju Durmitoraca za svojom dušom. Branili su oni svoje kule kao hramove, a posebno Novica Cerović, Tripko Džaković, Vuk Lopušina i dr. Svaki dio ovog kraja ima svoju priču. Tu još živi legenda o Crnom jezeru - postojbini konja Jabučila, Savinoj vodi - izvoru nade, vjere i sreće, Pirlitoru - đe je dvorac vojvode Momčila...Prođeš li pored Ribljeg jezera vidjećeš 49 stećaka, 10 ploča, 27 sanduka, 12 sljemenaka i 22 iscrtana primjerka grčke nekropole iz 14. vijeka. "Legenda kaže da je te stijene prenijela sama na glavi , ko što su planinke nosile pite koscima, žena gorostas, neobično lijepa, rumena, očiju crnih ko Crno jezero, čelom se mogla s Durmitorom ravnjati i leđima brdo poduprijeti", dovrši baka moja sjećanja i dodade: "Kako smo se ko đeca lijepo igrali: čokrnjanja, klisa, čučkanja i tutumiše. Stavimo brašnjenik u pletivaču, opanke na noge, tablu pod ruku , pa u školu. Kako su to bila teška, ali lijepa vremena! Pazili smo i voljeli jedni druge, pričali svojim jezikom, a ne ko sad ova današnja đeca - oće oči jedno drugom iskopati, a jezik im pun kupovnih riječi". Važno je da našu prošlost, običaje, jezik... ne zaboravimo i ne ogriješimo se, jer kako vele ljudi ovog kraja, to bi bila najveća uvreda. Važno je da kroz riječi onih koji su našu kulturu baštinili, prokrčimo svoj put u budućnost. Ozarena pogledah baku u oči prije nego što začuh riječi: " Ako si završila, oči moje, dođi da ti baba namaže durmitorskog skorupa na koru".